Đerđ Verebeš: Stubovi tela

Otvaranje izložne Đerđa Verebeša

O slikama u rečima. Govoriti o slikama Đerđa Verebeša bez pristrasnosti, poznavajući pokrete ruku, ideje, doba dana i noći, znajući kada je i kako je mogao ove slike naslikati. Ili ovo ipak nisu lica, ruke, slike? Možda su ovo ispovesti, znaci, priče sleđene u bezvremenost. Iskazi onoga, što se ne može istrpeti. Otelovljenja onog sveto-bliskog koji se iskazuje u liturgiji. Manifestacije približavanja ne- htenju, iz čeg se ne može hraniti ni telesna čežnja, ni poznavanje tkiva. Kod ovakvih prizora umetnička pitanja može postaviti samo ljubopitljiv gest, radi smirivanja oka. Kako se može suočiti sa obrazima da oni bez pogleda uzvrate naš pogled? I ako su ova lica već božanski bezlična, kako možemo prihvatiti tu njihovu bezličnost? Kao NIHIL po osobenoj meri? Ili upravo je to neophodno za suočavanje? Svetost pokušaja bezličnosti? Šta je potrebno, da napustivši salu i sutra budemo sposobni da prihvatimo da čovek u nedostatku višeg sagledavanja, sebe deli na molekule i ostaje sa zrnom uverenja?

Vrzma mi se jedna misao u glavi:  Đerđ Vereš nije slikar nego da on islikava neke stvari iz sebe. Nije stvaralac apstraktnih dela, nego je čovek, koji date stvari prikazuje slikarstkim sredstvima, jer ga na to navode neke unutrašnje situacije inspirisane tim stvarima. Realizacija je već samo modeliranje poneke ideje. Odabranima dato je da na osobit način „snime” ono što promiče iznad njih ili se krije u njima. To uvek prati ritual razapetosti, napetosti, ali je uteha kad se sa vrha kičice na platnu rađa obraz, koji se pomalja i okreće se ka nama za večni trenutak. Jedno lice. Čini nam se tada da je potpuno podređeno, jer ne krije tajnu, nego je ono samo tajna. Istovremeno kao da čeka da bude iznevereno, pa čak i kad zna da je za slikara, koji želi da ga upozna, bilo dosta teško da ga stvori, jer mora da vid skriven u pogledu, učini vidljivim. Leteti sa izumrlom dodo pticom, koja ne ume da leti, hvatajući se za njen rep, dok ispod svoju evoluciju u prošlosti oglašavaju izumrle vrste i mumije.

Izumire razum, ali sećanje na njega uvek je u sadašnjem vremenu. A čine to i ovde izložene slike, koje su odrazi nekolicine herojskih ostataka koje oni evociraju. Na ovim slikama prisutna je ljubav prema čoveku. Pogled je uperen ka unutra, a potom ka vani, ali ta projekcija ka spolja već pripada posmatraču. Izvolite pogledajte, pomoću čega može naći svetlost jedno lice čije su oči zatvorene. Nakon toga pitanje već ne spada u domen slikarstva, i više nije ni pitanje. Ovo je tihi manifest, slepo gledanje. (Viđenje slepo, kao što se kod životinja ukopavanje u dubine može delovati trivijalnim, ali je istina). Istina lica je istina duha. To je zakon facies-a, i pogled nije neophodan.  Nije neophodna potvrda koju predstavlja duša. Jer je ljudsko lice prizor, koji nosi u sebi istinu bezidejnosti. Istinu duše. Ono postoji zbog sebe. Lice nije ideja nego je oblik ideje. Pra-ideja. Lice je tačka paljenja svega što je potrebno videti na čoveku i još nije sagorelo od pogleda ličnosti. To je minijaturni reljef sveta, sa materijom nazvanom prašinom u njenim naborima.

I tu prašinu sipa ruka. Manus, pedse superior. Ne nosi težinu tela kao noge,  nego prikuplja dohvatljive stvari za lice. Lice se suočava sa predmetima, dok ih pokazuje. Slikati samo ruke bez tela, isto je kao slikati lica bez pogleda. Morfologija ruke, ako se izdvoji iz uporedjenja, isto tako postaje estetski prizor, kao što je lice tačka paljenja onoga, što se na telu može videti.  U tenziji između ruke i lica nalazi se nevidljivo – sam čovek – kako je primoran da premosti provaliju koju on sam predstavlja. Pogled stvara ličnost, a ruka uhvatljive predmete. Bez ovih propadamo u bezvremenost ljudskog postojanja. Arché, prisustvo koje je postojalo pre svih, danas obitava samo u rečima a ipak se čini realnim. Jer kad zamislimo i izgovorimo, pogled zatvorenih očiju i ruka koja nema snagu ispunjava svu besciljnost čoveka verom, merljivom i u materiji i metamorfozom tela. Na ovim slikama vidljiva je vera tela. Ali pošto se vera ne da prikazati, ovde i sada može se nasloniti samo na stubove: na lica i ruke.

Megosztás

Vélemény, hozzászólás?